Govor

I kolega Miletić i koleginica Pendeš su rekli stvar koju sam, možda, ja propustila, pa je ostalo nedorečeno. Ne prihvata Komisija baš svaki stav revizije, naročito stav za koji nemaju dovoljno argumenata. Navođenje institucijama grešaka za koje one ni na koji način nisu odgovorne, jer ih ne mogu riješiti, pitanje je donošenja Zakona o spoljnim poslovima. Dakle, to nije stvar o kojoj treba teretiti instituciju. Rješavanje pitanja državne imovine. Pa na koji način Ministarstvo odbrane može biti krivo za pitanje državne imovine, kad mi znamo kakav je to problem u zemlji. I bezbroj takvih stvari ima na koje se osvrće revizija, po nama, više vodeći računa, neka bude više preporuka bolje nego da bude manje, e to nije u redu. Onda vidjeli smo još na nekim primjerima da negdje gdje je osnov za donošenje mišljenja revizije bilo s rezervom, kod druge institucije je bilo mišljenje, pozitivno mišljenje sa skretanjem pažnje. Gdje su principi, odnosno veće pitanje – gdje je prag materijalnosti greške, da je to jednima pozitivno mišljenje sa skretanjem pažnje, a drugim mišljenje s rezervom? To su dve kategorije koje su provalija. Sve češće se taj slučaj dešava i Komisija sve žešće traži argumente. Pokazalo se takođe da institucije se žale, da nemaju nikakve mogućnosti da ono što direktno brane, argumentovano brane, da revizija neće ni da razgovara na tu temu. Tako smo vas ocijenili i tako vam je prosuđeno. Dakle, to je samo nama obaveza u narednom periodu, sad je izvještaji za 2019. kad dođu da se moramo još žešće pozabaviti time, naročito onim stvarima na koje institucija ne može nikako da utiče. Hvala.