Govor

Gospodo predsjedavajući, cijenjene kolege delegati, uvaženi gosti. Pa zapravo sam razmišljao da li ima svrhe da diskutujem, ali ću reći par riječi o Izvještaju za 2017. i 2018. godinu. Bojim se da način na koji se mi odnosimo prema problemima koji su u Bosni i Hercegovini zapravo govori o parlamentarnom autizmu. Parlament koji razmišlja hoće li izvještaj bilo kojeg zakonodavnog organa raspraviti, primiti k znanju, govori da Parlament zapravo ne želi nikakve kompetencije i da samim tim pravosuđe svrstava u centar otuđene moći bez imalo samokritike. Svi se slažu da situacija nije dobra, je li tako? A kad uđemo u razloge zašto nije dobra, vidimo da ne postoji spremnost da se tim problemom bavi na način da ljudi imaju koristi unutar zemlje. Teško zemlji u kojoj parlament pravosuđe doživljava kao ..... i da se stepen otpora prema reformi pravosuđa mjeri hoćemo li primiti k znanju ili nećemo primiti k znanju izvještaj. Kad otvorite sajt pravosudnih institucija vi ste primili k znanju. I primiti k znanju izvještaj ne znači biti zadovoljan sa stanjem u pravosuđu, kao što i ne znači. Ali odgovornost je Parlamenta da kaže, da li mi raspravljamo o onome što je izvještaj, svjesni da se mora ući u reformu i da vidimo koja je naša uloga u reformi pravosudnog sistema. Ja nisam vidio da je bilo ko danas govorio o Izvještaju, koji je predmet onoga hoćemo li primiti k znanju ili nećemo. Dakle, ljudi su dostavili tehnički korektan izvještaj o onome što se dešava u institucijama i dakle kad uzmete stranu 41. i gdje se kaže, govori se o efikasnosti pravosudnog sistema – u 2011. godini predmet stari do dvije godine bilo 151.482, u 2017. godini 71.517, dakle smanjena je za 53%. U 2011. broj predmeta starih više od dvije godine je bilo 44.432, u 2018. – 8.202 i u 2011. broj predmeta stariji od 10 godina je bio 8.079, a u 2017. – 674. Dakle, to je stanje, ljudi napisali, imali smo toliko predmeta, toliko je riješeno, toliko je ostalo. I kad čitate Izvještaj, kaže – postoje ..., broj od 52 sudije u Sudu BiH. Sama razlika koja je ostala, koja je nerješena, kad to sve saberete je negdje 80.393 predmeta, ako je norma sudije bila do sada 155 predmeta godišnje, znači treba gotovo 11 godina da se riješe ti predmeti pod pretpostavkom da nijedan novi za 11 godina ne dođe u pravosudne institucije. Šta to govori za nas parlamentarce? Kad se radilo o tranziciji Ureda registrara i kad sam donio odluku tada da se poveća broj izvršilaca, tad sam doživio javne kritike ogromne, kako ja pomažem tim institucijama. Kao da su to institucije koje nisu institucije Bosne i Hercegovine. Dakle, šta možemo mi ovakom pravosuđu kao parlamentarci pomoći dok se obziljno ne zakorači u reformu koja će biti reforma koju provodimo mi unutar Bosne i Hercegovine. Imam osjećaj da mnogi čekaju reformu koja će biti unešena u Bosnu i Hercegovinu, ali to je zalud gubljenje vremena. Ljudi iz Visokog sudskog i tužilačkog vijeća kažu – da reforma je potrebna. Pozivaju da se bavimo reformom, a mi kažemo ne, mi nećemo primiti ni k znanju. Da li je reforma pravosuđa samo kadrovska politika kojom bi se političari htjeli baviti? Da li se samo na to odnosi reforma pravosudnog sistema? Čitamo i domaće i međunarodne izvještaje i imamo izvještaj naše institucije. Dakle, postoji li način? Ako ove godine mi kao parlamentarci raspravimo i znamo da ima 80 hiljada ostalih predmeta od 10 do 2 godine, hoćemo li reći, postoji li politička spremnost, treba povećati broj sudija za duplo, da bi ljudi bili zadovoljni, da ne čekaju 10 ili 5 godina. Treba povećati i budžet za duplo. Naravno, reforma pravosuđa takođe traži budžet, je li vi mislite da ovi koji se bave reformom pravosuđa izvana to rade džaba. Reforma koja ništa ne košta i ne valja, svaka, nije profesionalna, ne traži profesionalni pristup. Dakle, mnogo je ovdje dilema, ali ja vas molim kao kolege da mi uđemo u suštinu. Jedno je izvještaj s kojim smo zadovoljni ili nezadovoljni, a drugo jeste reforma pravosuđa. Imam osjećaj da mjeru prema pravosuđu, Parlament što je, za mene je veći autizam koji sam vidio, da ne želi, da se onda neće ni da pročita izvještaj. Dakle, to govori o nama, a ne o pravosuđu. E ako smo mi spremni da se bavimo reformom pravosudnog sistema, niko ne brani Parlamentu da nađe svoj ugao, ni da bude pravosuđe zavisno, nego da se dođe do onoga što je potreba u ovoj zemlji. Imam osjećaj da čekanjem da reforma stigne odnekud, mi pravosuđe pretvaramo u .... i bojim se da ćemo ponovo dobiti nešto s čim nećemo biti zadovoljni, ako ne učestvujemo u tim rješenjima. I zato moje zadatak da Parlament, dakle moj prijedlog, da nađemo svoju ulogu u onome što se zove reforma pravosudnih institucija, a da ovaj Izvještaj ako možemo mijenjati, mijenjamo, ali ovdje mi nemamo šta mijenjati, ovdje su ljudi rekli koliko imaju predmeta, koliko imaju izvršilaca, kolika im je norma i šta je ostalo da se riješi. I oni pitaju Parlament, ja tako to shvatam, evo gospodo norma je 155, ne možemo preko norme. Šta je odgovor Parlamenta? Primite broj sudija. Ako je primite broj sudija, izvolite donesite budžet. Mi donosimo budžet, gdje je naša uloga. Ako nećemo da primimo Izvještaj, imamo li snage da kažemo budžet vam je nula za narednu godinu, ima li neko snage da to kaže, ja zato molim da se uozbiljimo kada je ova problematika u pitanju. Hvala vam lijepo.