Govor

Poštovani predsjedavajući, uvažene kolegice i kolege, poštovani ministre, dame i gospodo. Vidite ovo je po ko zna koji put da se i u ovom Domu, kao i u Predstavničkom, raspravlja o izvještajima Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, o tužilaštvu itd. itd. Ono što mene brine jeste da formulacija koju mi svi imamo mogućnosti primiti k znanju i to je sve na čemu se završava kompletne rasprave već duži niz godina. Šta znači primiti k znanju ili ne primiti k znanju? To je samo odlična floskula koju je neko smislio kako bi se na političkoj sceni ovakvoj kakva je u Bosni i Hercegovini sukobljavale određene strukture, političke strukture, posebno pred izbore, neposredno poslije izbora ili u borbi za pravosudne rukovodioce, koji se danas nalaze ili juče ili sutra tamo. Ja mislim da je bolje izbaciti sasvim uopšte da smo primili k znanju ili nismo primili k znanju. Naime, materijal dolazi, izvještaj onog časa kad dođe na klupe svakog od nas, pa valjda smo ga primili k znanju. Ko će to reći da nije, ovaj, sada u rukama bio ovaj materijal i ja sad glasam, je li da, protiv, nisam primio k znanju. Treba biti dobro zaista šizofren pa da mi ovako se saglašavamo iz godine u godinu i sjedimo ovdje kao predstavnici naroda u Bosni i Hercegovini. Ono što želim, dakle, prvo što se zalažem jeste da to izbacimo ili izvještaj usvajamo ili obrnuto. Izvještaj se dostavlja Parlamentu BiH na znanje i tačka, nema glasanja o njemu, dakle to je za mene vrlo korektno, a ne da kažemo primamo k znanju ili ne primamo znanju. Govoriti o pravosuđu u Bosni i Hercegovini, svi sa različitih aspekata govorimo, naravno pravosuđe govori sa svojim jezikom, tužilaštva, Visoki sudski i tužilački savjet, političari govore sa svog aspekta, advokati sa svog aspekta, svi imaju svoj ugao gladanja, ali niko ne može biti ekskulpiran od odgovornosti za stanje u pravosuđu. Ne mogu političari reći to je problem Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, to je problem tužilaštva, to je problem pravosuđa. Nije tačno, u ovom Domu su usvajani zakoni o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu, mi ćemo reći ponekada nametnuo visoki predstavnik. Nađite mi koji zakon nije potvrđen u ovim domovima. To znači da je izražena volja ovdje na ovaj ili onaj način. Zašto to radimo? Zar se može ekskulpirati izvršna vlast od toga, Savjet ministara, koji ima svoje i ministarstvo i ne danas već imaće ga vjerovatno ko zna dokle i tu je takođe dio odgovornosti. Ne isključujem ni odgovornost, naravno, nosilaca pravosudnih funkcija, ali čini mi se da brojne rasprave već godinama, ono bar što u javnosti se iznosi, su ključ i želja da se samo smjene Pero, dođe Ibro, smjene se Ibro i dođe Ivan. Sve će se promijeniti onog časa kad promijenimo jednoga po volji mojoj političkoj ili po malo naginje se i nacionalno i mi se oko toga stalno, u ovoj nesretnoj zemlji stalno sukobljavamo. Mi nemamo političke snage, ja to govorim potpuno odgovorno, nemamo ni u ovom Domu, ni u ovom Predstavničkom domu političke snage da sjedemo, da vodimo raspravu. Mi u ovoj Bosni i Hercegovini samo vodimo, nema dijaloga, ovdje je monolog, ovdje se samo očekuje da neko sluša, a ja govorim, dok god se ne obrne situacija pa da svi možemo reći o nekoj stvari bez patetike, bez ponižavanja, bez nacionalnog, bez političkog, doćiće to vrijeme, šta god ko od nas ovdje mislio, doćiće vrijeme kada će neko morati zasjesti i reći polako da otvorimo pitanje pravosuđa na jedan civilizovan, kulturan način. Ja čestitam predsjedniku Visokog suskog što je danas smogao snage da dođe ovdje poslije niza priča u javnosti, te neki kažu nema tužilaštvo šta sa nama, mi nemamo ništa sa njima, svi smo mi nezavisni. Jadna je porodica u kojoj sin kad se odvoji od porodice i postane, svoju porodicu zasnuje pa ga otac zove na slavu, kao što je to u pravoslavlju bar, a on neće da dođe, nije to nezavisnost to je bijeda i toga koji je odvojio se od oca. A i mi ako tako mislimo da trebamo se odvojiti jedni od drugih, onda će to biti strašno. Ja zaista želim svima da nama kažem, da mi moramo otvoriti dijalog, reformski proces oko pravosuđa, ali na bazi argumenata, na bazi struke i ne može niko biti iznad nekoga. Niti je pravosuđe iznad zakonodavne vlasti, zakonodavna vlast ovdje donosi zakone i kakvi god oni bili mi ćemo ili donijeti zakone ili ih nećemo donijeti. Zašto nema reformskih procesa, zašto nema reforme u pravosuđu već, ja ne znam koliko godina je to, možda i sedam, osam godina kako se pokrenulo to pitanje, ali svi gudimo. Građani, kad razgovarate sa građanima, pa i razumljivo on gleda sebe, on gleda svoj predmet, on gleda svoj slučaj, slučaj svoje sestre, tetke, babe i strine jel' mi ne gledamo sveobuhvatno već i mi se upuštamo u to, pa počnemo kritikovati zbog pojedinih predmeta rad pravosuđa, što je krajnje nakaradno, počnemo komentarisati pojedine presude jednog, drugog ili petoga, što je takođe vrlo, vrlo opasno. Nije rješenje, ja uvjeravam sve, samo u smjenama pojedinih nosilaca pravosudnih funkcija, ovdje svi imamo odgovornost, jedni u pravosudnim funkcijama, nosiocima pravosudnih funkcija s jedne strane što možda nisu adekvatno radili, nisu dovoljno radili itd. itd. A mi u zakonodavnoj, odnosno parlamentarnoj vlasti odgovaramo što nismo promijenili zakone. Ne možemo mi ćutati i ostati, evo kolega je malopre rekao, da je donesen zaključak u Predstavničkom domu i ne znam, ovaj, da se donese novi zakon itd. itd. I šta smo mi uradili dalje? Mi se saglašavamo praktično kao najviša zakonodavna vlast sa tim da se ništa ne radi. To ne može, sve dotle dok se ne uspostavi odgovornost, ja vjerujem da neće, neće ni biti napretka. Odnos, mene jako interesuje, kakav je odnos pravosudne, pravosuđa i posebno tužilaštava i policije. Ja koliko god pratim u javnosti nikada nije bilo toliko sukobljavanja na javnoj sceni, sukoba između policijskih struktura i javno-tužilačkih, to je prosto nevjerovatno. Kao da mi nismo uopšte razjasnili šta je uloga policije, a šta je uloga tužilaštava i zato mislim da se mora tome, ako nije dobro rješenje zakonsko, dajte da ga mijenjamo ili nešto drugo se tu krije u svemu tome. Zato, evo na, da, da na kraju kažem, da bi trebali se svi uzdržati od političkih davanja ocjena vezano za posebno pojedine predmete koji se rade u tužilaštvima, jer čini mi se da je to najspornije u predmetima. Mene zabrinjava što neki predmeti traju ne dvije, tri, pet, već i sedam, osam i više godina i tu ne vidim ni jednog jedinog razloga zašto se to dešava. Hvala.