Govor

O Zakonu. Dakle, prvo bi htjela reći kolegi Miletiću, da ubuduće vodi malo više računa, jer tri puta sam nešto tražila oko njega, mijenjali, nešto ste tri puta mijenjali, nemojte to ubuduće da činite, kad pripremite prijedlog sagledajte ga iz svih detalja i kad ode on je otišao definitivno. Tri puta nešto mijenjati, stvarno ne dolikuje i nema smisla. To je prva stvar koju bih htjela reći. Druga, ovakav Zakon, ovakog tipa ili sličan zakon u Parlamentarnoj skupštini je od 2007. godine, kad su ga prvi put predložila dva poslanika Stranke za BiH, znači 2007. godine, pa ga ponovili 2012. godine, pa onda 2016. godine SDP je imao svoju verziju tema sa, na sličan način rješenje. Onda je Savjet ministara 2017. godine predložio izmjenu Krivičnog zakona i uvođenje ... otprilike iste materije kao ovo i evo nas u 2020. godini kada dolazi ovaj Prijedlog zakona gospodina Miletića. Zakon jes kratak, ali važna je suština njegova i možda je odgovornost naša u Parlamentarnoj skupštini, ja mislim predstavnika srpskog naroda, što smo morali više da objasnimo zbog čega mi to ne prihvatamo, to je sama suština stvari. Prije nego što sam, ovaj, u pripremi samoj za ovu sjednicu odlučila sam da vidim kako na tu materiju gledaju u Savjetu Evrope, šta kažu ta dokumenta koja bi nama trebala da budu referentna i na šta bi mi trebali da se baziramo kad imamo prijedloge, kad donosimo odluke, budući da imamo namjeru, je li, da postanemo članica Evropske unije jednom. Dakle, Savjet Evrope od svojih članica, znači zemalja Evropske unije, traži da u svoje krivično zakonodavstvo uvedu oblik krivičnog djela koje se zove odobravanje, negiranje i umanjenje genocida, ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti utvrđene zakonima, o presudama sudova. Dakle, to je, to je nesporno. Ali imaju dve stvari na koje Savjet Evrope pokazuje, čaln 7. Odluke kaže – da to što se traži od država članica Evropske unije, da u svoje krivično zakonodavstvo unesu ovu vrstu diskriminacije, ni na koji način, dakle ponavljam, ni na koji način ne utiče na nametanje ove inkriminacije, ako to znači povredu slobode izražavanja ili mišljenja. A mi smo baš tu. I još Savjet Evrope kaže – negiranje genocida, ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti je krivično djelo samo, samo u slučaju da je način negiranja izvršen tako da podstiče i poziva na nasilje prema određenoj grupi. Dakle, to kaže Savjet Evrope. Šta su naši argumenti bili zbog čega nismo mogli prihvatiti i nećemo prihvatiti ovaj Zakon? Prvo, ne možemo prihvatiti ovakav zakona dok je pravosuđe u stanju u kakvom jeste i dok god ne prestane ... jedni sude retraktivnom primjenom zakona, zakona koji je nastao poslije krivičnog djela, dok se jednom narodu ne, neuporedivo više sudi u odnosu na drugi. Dok postoje svi ti problemi vezani za pravosuđe ne možemo da prihvatimo da se ovakav zakon donese. Takođe ne možemo da prihvatimo dok se sudski postupci, koji tretiraju ratne zločine nad pripadnicima srpskog naroda, ne privedu kraju. Ja znam da bi to Bošnjacima odgovaralo i da bi to idealna prilika, da sada kad masovnije počinje suđenje za ratne zločite protiv srpskog naroda, da bi to bila idealna šansa da se zbog verbalnog delikta učini da veliki broj, da se sudovi praktično zatrpaju predmetima koji govore o povredi prava na izražavanje i mišljenje. Konačno, veliki broj ratnih zločina u Velikom parku u Sarajevu, ubistvo civila u Rakovici, Rogatici, Foči, Bihaću, Sijekovcu, Zenici, Tuzli, Visokom, Goraždu, Srebrenici i mnogim drugim mjestima još nisu dobili epilog. A šta to znači kad bi zakon bio donesen? To bi značilo ograničenje u odbrani optuženih. Čak kad bi optuženik imao ozbiljne argumente koji bi govorili u njegovu korist i u njegovu odbranu, on bi bio okarakterisan da umanjuje, odnosno minimizira ili negira genocid i zato bi bio osuđen. To bi bili otpisani ljudi bez prava na odbranu. Takođe vodi se verbalni delikt koji ugrožava slobodu govora optuženih lica i njihovo pravo na odbranu. Mnogim građanima srpske nacionalnosti, znači bili bi uskraćeni za ono što bi svako pravo i svaka pravda morali da obezbijede. Posebno ... u 21. vijeku voditi verbalni delikt, na što posebno skreće pažnju Savjet Evrope, za nas predstavlja selektivno kažnjavanje svih onih koji imaju drugačiji pogled na istoriju, pogled na prošli rat kada istorija još nije do kraja rekla, bez obzira na stav sudova, istorija nije rekla još sve o tome što je trebala, a naročito da bi trebalo da se vrši disciplinovanje pripadnika srpskog naroda, koji bi trebali ili da prihvate mišljenje zvanične bošnjačke politike uglavnom ili da trunu u zatvorima, nemaju drugog izbora. Još gore, zamislite da neko od naučnika se odluči da se bavi pitanjima Srebrenice, ne bi imao pravo na to, jer čim bi došao do naučnog saznanja koje govori suprotno od onoga što su rekli sudovi, Haški tribunal što je rekao, on bi bio u poziciji da odgovara, a ne da mu se to, da se to uzme kao nešto što, o čemu bi trebalo razmatrati. Dakle, poznato je da je Republika Srpska formirala dvije međunarodne komisije sa ekspertima iz 12 država. Jedna je Komisija za stradanje Srba u Sarajevu, a druga za stradanje svih naroda u i oko Srebrenice. Dakle, 12 zemalja je dalo svoje eksperte u tu Komisiju. Mi vjerujemo, Komisija radi i treba da završi negdje, čini mi se, do ljeta i vjerujemo da ćemo doći do nečega što nismo imali do sada. Imamo pravo da vjerujemo na to, nama je i možda je srpskom narodu najviše stalo da se dođe do te istine. Zbog svega toga i zbog toga što nam nakon toga možemo da sagledamo sve događaje vezano za ovaj rat, moćemo da raspravljamo o mnogim drugim stvarima. Tako da, htjela sam ovo sve da kažem, da biste razumjeli zbog čega delegati iz reda srpskog naroda ne mogu prihvatiti ovaj Prijedlog zakona. Hvala vam.