Govor

Gospodine predsjedavajući, poštovano predsjedništvo, poštovani zastupnici, dragi gosti. Dozvolite mi, prije svega, da uputim izraze dobrodošlice našim današnjim gostima na ovoj sjednici, s obzirom da cijenim ovoliko današnje prisustvo nosilaca sudskog i tužilačkog autoriteta i držim da je ovo danas što imamo na denvnom redu ove vandredne sjednice jedna od vjerovatno najvažnijih tema o kojima ovaj Parlament raspravlja u dužem periodu. Podržavam u potpunosti pristup koji su nametnuli ili pokušali da nametnu predsjedavajući i njegov zamjenik, gospodin Radmanović, u početku s namjerom da se ova današnja rasprava pokuša što je moguće više iskoristiti za dobrobit građana, za dobrobit Bosne i Hercegovine, njenih građana sa što manje ovih čarki i prepirki koje smo, evo, mogli čuti u toku ove rasprave, a koje se tiču, između ostalog, formulacija da smo čuli da ovo liči na kafanu, da ovo liči na neku konferenciju itd. mi svi u svakom trenutku danas moramo biti svjesni činjenice da sjedimo u zakonodavnom tijelu u kojem se donose zakoni ove države koji, između ostalog, važe i za sektor pravosuđa o čemu danas raspravljamo. Kada je već to tako, čuli smo dosta naših izlagača danas koji su diskutovali, što uvodničara, što poslanika, zastupnika, koji su kazali da danas u ovoj sali sjede zajedno tri stuba vlasti, dakle, izvršna, zakonodavna i sudska vlast i moje razumjevanje ove današnje teme, ove današnje sjednice jeste u tome da se ove tri vlasti međusobno ne suprostavljaju, ne sukobljavaju, nego da se naslanjaju jedna na drugu i da to ustvari bude i osnovna pouka ove današnje rasprave. Ali, ne mogu da razumijem zaista ako je to tako da ministar pravde u Vijeću ministara danas ima važnijeg posla i da ne sjedi ovdje zajedno sa nama, da ne sluša ovu raspravu o onome što ima da se kaže o pravosuđu, a da, evo, vidimo da je ova lijeva strana kada je izvršna vlast u pitanju skoro pa prazna, izuzev ovih nekoliko zamjenika koji gore sjede uvažavajući činjenicu da je zamjenik ministara pravde, gospodin Pivić, ovdje. Zaista ne mogu da prihvatim da postoji važniji posao za ministra pravde danas, ukoliko je u Bosni i Hercegovini, da ne sjedi ovdje, a čini mi se da smo njegovo prisustvo registrirali na početku sjednice. Cijenim da bi trebalo svi pojedinačno da damo doprinos ovoj raspravi i ono što smatram važnim za ovu temu današnju jeste da sa što manje politikanstva, sa što manje političke priče pokušamo doći do nekih konkretnih rezultata, a ono što smatram kao dvije najvažnije stvari ili dva najvažnija koridora kojima treba i pravosudna i zakonodavna i izvršna vlast da se kreću jesu upravo sve ove kontroverze koje prate VSTV, prate rad Suda, prate rad Tužilaštva i svega onoga što se tamo dešava. Već dugo je u javnosti, dakle, prisutna određena kontroverzna u vezi sa ovim pitanjem i prva stvar na kojoj želim da potenciram danas na ovom visokom Domu jeste ustvari opravdanost ovakvog načina sudija i tužilaca kakvo imamo kroz zakon o VSTV-u s obzirom da smo iz dosadašnje prakse zaista mogli uvidjeti da ovakav način izbora sudija i tužilaca u Bosni i Hercegovini ustvari ne može proizvesti kvalitetne rezultate u pravosuđu zato što postoji niz anomalija u ovom sistemu. Naime, ja imam i vlastito iskustvo kada o ovome govorim, ali ne želim opterećivati ovaj visoki Dom tim stvarima, mogu samo kazati da je moja supruga nakon dvije decenije provedene u pravosuđu bila prinuđena da napusti pravosuđe upravo zbog ovih stvari o kojima govorimo. Nedopustio je po mom shvatanju i razumjevanju stvari da u Tužilaštvo BiH se imenuju ljudi koji započinju svoju radnu karijeru. Ja sam, dakle, se uvjerio da postoje ljudi koji započinju svoj staž u pravosuđu u Tužilaštvu BiH. Pa valjda bi Tužilaštvo BiH, valjda bi Sud BiH trebala da budu mjestu koja će biti kruna za naše pravosudne službenike koji rade u pravosuđu, a ne da tamo uče se poslu i da započinju svoju karijeru. Ima, dakle, tužilaca među ovih 58 koliko je tužiteljica nas informisala koji su primljeni na mjesta tužioca a da ustvari ne znaju da postoji uopće u ovoj zemlji Strategija za rješavanje ratnih zločina. Dakle, to su stvari koje su se dešavale, istina u ranijem mandatu, ne u sazivu ovog VSTV-a, ali je to nešto što još uvijek kao kontroverza, dakle, u javnosti postoji i trebalo bi zaista ozbiljno porazmisliti o tome kako i na koji način da biramo one koji su najbolji, oni koji bi trebali da u svom profesionalnom usponu imaju određene stepenice od općinskih, kantonalnih, federalnih, entitetskih i državnih nivoa. U ovom slučaju, čini mi se da su se pomiješale i kruške i jabuke kod nas, da proces imenovanja ide prilično kontroverzno, da ima puno političkog, čini mi se, uticaja na čitav ovaj proces i mislim da bi trebalo Zakon o VSTV- u u ovom pravcu zaista hitno rješavati, ne zbog nečijih personalnih potreba ili pogleda, nego zbog toga što naprosto ovaj sistem ne može proizvesti dobro pravosuđe. Dobrog pravosuđa nema bez dobrih pravnika i dobrih sudija i tužilaca. Ja mislim da u našem društvu postoji jedan sasvim dovoljan broj takvih ljudi koji treba da sjede na takvim mjestima. To je, dakle, jedan pogled u odnosu na ovo. Ono što bih izdvojio kao drugu temu u onome o čemu govorim jeste činjenica, recimo, da od svih poslova koje ili rijetkih poslova koje u životu ne bih mogao da radim je tužilački posao. Za tužilački posao smatram ga jako odgovornim, možda najodgovornijim u društvu, možda su ti ljudi najodgovorniji za ono što rade jer tužilački posao podrazumjeva ustvari i pored visokog pravničkog znanja i jako veliki senzibilitet u odnosu prema onome što radite, jer vi ustvari jednom svojom odlukom možete upropastiti nečiju reputaciju, možete upropastit nečiji život, nečiju porodicu pa, ovaj, zbog toga pozivam, dakle, da smo u kontekstu ovoga o čemu danas govorimo dužni sačuvati svačiji dignitet i u raspravi i u onom što slijedi nakon toga. Kada je druga stvar u pitanju oko ove teme i moj pogled na to jeste ustvari nepostojanje te vrhovne sudske instance u Bosni i Hercegovini, vrhovnog suda, i zaista mi je drago, bio sam obradovan danas činjenicom kada sam slušao izlaganje glavne tužiteljice koja je u svom izlaganju podržala osnivanje vrhovnog suda BiH naprosto zato što za tim postoji nasušna potreba. Zbog značaja i zbog mog zaključka koji sam već dao poslanicima na izjašnjavanje želim da kažem samo nekoliko riječi u prilogu ovoga o čemu govorim, dakle, nakon svega što se može čuti na ovoj sjednici, a naročito nakon onoga što se dešava u pravosuđu Bosne i Hercegovine u proteklih nekoliko godina ukazao bih na nalaze koje je Venecijanska komisija iznijela u svom Mišljenju o pravnoj sigurnosti u 2012. godini. Podsjećanja radi, Venecijanska komisija je podcrtala da reforma pravosuđa treba biti usmjerena na jačanje dva fundamentalna načela vladavine prava, pravnu sigurnost i nezavisnost pravosuđa. Kako bi ti principi bili ostvarivi potrebno je da se ispune sledeći elementi: 1. legalnost koja obuhvata transparentan, odgovoran i demokratski proces usvajanja zakona; 2. pravna sigurnost; 3. zabrana proizvoljnosti; 4. pristup pravdi preko nezavisnog i nepristrasnog suda, uključujući i sudsku reviziju uprvnih akata; 5. poštivanje ljudskih prava i 6. zabrana diskriminacije i jednakost pred zakonom. Smatram da bi svi navedeni elementi bili obuhvaćeni i unaprijeđeni uspostavljanjem vrhovne sudske instance na državnom nivou. Uloga vrhovnog suda bi prvenstveno bilo da osigura poštovanje ljudskih prava i vladavinu prava na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, za sve njene građane bez bilo kakve diskriminacije. Pomenuto bi podrazumijevalo osiguranje jednoobraznosti pravnog poretka BiH, zatim jedinstvenosti ili barem usklađenosti sudskih i tužilačkih sistema. Svi znate da decentralizovani pravni i sudski sistem Bosne i Hercegovine vodi ne samo diskriminaciji, nego i nejednakim pravima kada je riječ o pristupu građana pravdi, jer nedostatak jasnih propisa dovodi do neslaganja i sukoba koji nastaju iz različitih pravnih poredaka. Ovo pitanje je pitanje realizacije ljudskih prava građana naše države i ne smije biti prepušteno neformalnoj saradnji sudskih organa koja je ionako različitog intenziteta i obima. Ovo o čemu pričam nije nešto sa mog spiska želja, nego je konkretno navedeno još 2012. godine kao zaključak Venecijanske komisije. Ponovljeno je u brojnim kasnijim analizama završno sa Izvještajem o pitanjima vladavine prava u Bosni i Hercegovini stručnjaka Evropske unije, Pribea, u kojem se on poziva na Mišljenje Venecijanske komisije iz 2012. godine, pa tako u tačci 100. Izvještaja kaže sljedeće – radi osiguranja pravne sigurnosti i jedinstvenog tumačenja propisa u različim jurisdikcijama većina zemalja ima vrhovni sud sa nadležnostima za cijelu zemlju. Ovako specifično uređenje Bosne i Hercegovine sa četri pravosudna sistema zahtjeva uspostavljenje jednog pravosudnog tijela za ove potrebe. Venecijaska komisija preporučila je uspostavljanje vrhovnog suda još 2012. godine i to je jedna od brojnih preporuka Venecijanske komisije koje Bosna i Hercegovina do sada nije ispoštovala, kraj citata. Zaključio bih .../govornik se upozorava na vrijeme/..., dakle, sa tvrdnjom da se uspostavom vrhovnog suda BiH mogu riješiti brojni problemi u oblasti pravosuđa, jer bi se uz brojne već navedene prednosti dao uvesti i sudski nadzor nad radom svih institucija u Bosni i Hercegovini koji trenutno ograničeno vrši Ustavni sud BiH. Hvala lijepo.